Najveći uspjesi hrvatskog nogometa nikada nisu bili posljedica gole nadmoći, nego sposobnosti da momčad preživi trenutke u kojima drugi padaju, pucaju i klonu. Baš poput Rockyja u njegovoj Philadelphiji, ostane na nogama kada je najteže.

Dva dana prije ključne utakmice pojavila se teorija da Gana, koja je već osigurala plasman u nokaut fazu, zapravo želi završiti treća u skupini. Thomas Partey nije imao vizu za Kanadu pa bi treće mjesto značilo nastavak natjecanja u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje bi Carlos Queiroz mogao računati na svog najvažnijeg veznjaka. Pisali smo tada o teorijama zavjere, o Svjetskom prvenstvu koje se pretvorilo u matematičku križaljku i sustavu koji katkad više nagrađuje kalkulaciju nego pobjedu. Ako je Gana doista razmišljala o takvom scenariju, ostavila ga je u svlačionici nakon prvih 45 minuta.

POVEZANO

Dalić je zbog ovoga na udaru kritika, a Vlaović tvrdi: ‘To bi mogla biti dobitna kombinacija’

FIFA World Cup

9:28 1

FIFA World Cup

9:28 1

Poznati su svi parovi i termini šesnaestine finala SP-a: Evo kada igra Hrvatska

FIFA World Cup

7:13 1

FIFA World Cup

7:13 1

Naime, prvo poluvrijeme bilo je upravo ono što je Hrvatska željela. Nogometaši Gane su stajali nisko, ostavljali prostor između linija, dopuštali udarce izvana i kombinatoriku. Petar Sučić pogodio je mrežu, Nikola Vlašić stativu i činilo se da utakmica ide u smjeru koji je Dalić priželjkivao. A onda je uslijedio potpuni zaokret. Gana je podigla ritam, postala agresivna i okomita, počela osvajati druge lopte i gurati Hrvatsku prema vlastitim vratima. Izjednačila je, pokazala da može biti vrlo neugodna i još jednom ogolila hrvatsku slabost protiv atletskih reprezentacija koje ne dopuštaju kontrolu posjeda, nego utakmicu pretvaraju u fizički obračun.

U tih pola sata Hrvatska je izgledala kao momčad koja ponovno traži samu sebe.

“Dvije sam utakmice malo bucao”, rekao je poslije, uz osmijeh, Zlatko Dalić nakon što je i treći put zaredom odveo Hrvatsku u nokaut fazu Svjetskog prvenstva.

Bila je to rečenica koja možda bolje od bilo koje analize opisuje ovaj turnir. Prve znakove nervoze pokazao je još u Rijeci kada je ušao u polemiku s medijima. Sustav se mijenja, sastav ovisi o suparniku, ni sam izbornik vjerojatno nije siguran tko će početi sljedeću utakmicu. Hrvatska se prilagođava, improvizira i traži rješenja u hodu. Ali postoji nešto što se svih ovih godina nije promijenilo.

Posljednjih godina bezbroj smo puta čuli da je završio jedan veliki ciklus. Nakon Rusije. Nakon Katara. Nakon svakog oproštaja važnog igrača. Svaki je put zvučalo logično zaključiti da Hrvatska više neće biti ono što je bila. Više nije jednako moćna, više nije nogometno dojmljiva kao na prethodna dva svjetska prvenstva, više nema onu lakoću kojom je lomila protivnike.

Ali diše. Ponekad na škrge. Ali diše.

I još uvijek ima onu tvrdoglavu crtu koja se ne može nacrtati na taktičkoj ploči niti izmjeriti GPS-om. Dalić danas možda nema potpuno definirani sustav, ali i dalje ima momčad koja odbija priznati poraz prije posljednjeg sučevog zvižduka.

Za razliku od prve dvije utakmice, plan protiv Gane imao je smisla. Hrvatska je željela imati loptu, usporiti ritam, “gnjaviti” utakmicu posjedom i izbjeći divlji run and gun u kojem bi igrači Gane došli na svoje. Funkcioniralo je sve dok protivnik nije podigao agresiju. Na kišom okupanom stadionu Philadelphia Eaglesa ritam je odjednom postao sulud, a hrvatski puls skočio na tisuću. Rezultat je još uvijek bio prihvatljiv, ali utakmica više nije bila pod kontrolom.

I upravo tada dogodio se onaj poznati hrvatski klik. Luka Modrić i Ivan Perišić, uz vrlo dobrog Matea Kovačića, preuzeli su odgovornost na svoja veteranska leđa. Ne zato što mogu trčati više od drugih, nego zato što znaju kada treba stati na loptu, kada treba ubrzati i kada treba smiriti momčad. Odigrali su najboljih dvadesetak minuta Hrvatske na ovom prvenstvu. Vlašić je zabio pogodak koji je odlučio utakmicu, senatori su ugasili požar, a Hrvatska ponovno pokazala kako se velike utakmice ne dobivaju uvijek nogama, nego glavom.

Istodobno smo vidjeli i ono što bi trebalo predstavljati budućnost. Petar Sučić i Martin Baturina još jednom su pokazali da Hrvatska ima na koga računati kada se jednom ugase svjetla velike generacije. A to možda i jest najveća dobit ove skupine. Prošli smo etapu koju smo po renomeu i kvaliteti jednostavno morali proći

Sada slijedi Portugal. Sudbina nas je ponovno spojila deset godina nakon Eura u Francuskoj. Opet Portugal. Opet Cristiano Ronaldo. Opet momčad prepuna tehničke klase, igrača u najboljim godinama i jednog od najvećih nogometaša svih vremena. Koji je za neke malo uteg, ali ja ga ne volim vidjeti s druge strane. Toronto je mjesto radnje, dobar izbor jer ćemo opet imati sjajnu potporu.

Jer najveći uspjesi hrvatskog nogometa nikada nisu bili posljedica gole nadmoći. Nastajali su onda kada je izgledalo da više nema izlaza. Kada su drugi padali, pucali i klonuli, a Hrvatska ostajala na nogama. Baš kao Rocky u Philadelphiji. I to bi Ronaldo i prijatelji trebali znati.